My life, my rules.

Something between a complete perv and a hopeless romantic.


This is who I am, live with it.

Moje ime nije bitno.
Moje godine nisu bitne.
Moje mjesto stanovanja nije bitno.
Moj glazbeni ukus isto nije bitan.

Realno gledano, sve je zapravo nebitno.









credits
murderscene - xx
nedjelja, 14.11.2010.
Iz nekog razloga, ne znam, vjerojatno dosade, sjetih se da ja zapravo vodim (pardon, bolje rečeno, imam blog, jer očito ga ne vodim budući da pišem svake prijestupne) pa rekoh da napišem nešto, makar, realno gledano, ako mene pitate, vrijeme blogova je prošlo, propalo.
Sjećam se 2006. kada sam otvorila svoj 1. blog i svaki dan ga pisala i redovno čitala tuđe. Ah davna vremena! Kakav prokleti facebbok, blog je bio must have.
Dosta digresije, vratimo se u sadašnjost.

Primjećujem da je zadnji post objavljen 18.5., znači na zadnji dan srednje škole, pretpostavljam da se dosta toga nakupilo u gotovo 6 mjeseci.

Sretno sam maturirala, sve položila i upisala se na faks. Koji? Nije bitno, važno da jesam, zar ne?
Ljeto je bilo prilično monotono, mislim da će ga najslikovitije opisati dobro poznati stih "kuća-pos'o pos'o-kuća" iz istoimene pjesme (e sada, da li se to uopće može nazvati pjesmom, to je već upitno...)
Znači, posao, kuća, poneki party, poneko pijanstvo i mamurno jutro i naposljetku jesen, selidba, faks, nova okolina, sve novo.

Iskreno rečeno jedva sam to dočekala. Dojadio mi je život u mom gradu, dojadili su mi roditelji (naš odnos je postajao sve gori i gori a i sada nije bolje) i sada uživam u studentskom životu daleko od sviju i nemam nikakvu želju ići doma u skorije vrijeme, pa ni za vikend.
Volim biti psihički neopterećena.
Doma sam stalno živčana i pod stresom,a ovo mi je ugodna promjena.
Čak uživam u učenju, a time sam iznenadila samu sebe (uzmimo u obzir da sam ja ljenčina svjetskih razmera.)

Vesele me gluposti tipa otkazano predavanje i ispijanje kave u obližnjem centru i promatranje određene osobe ( da, postajem stalker, ne zamjerite, stvarno je vrijedan promatranja. ah, zatreskanost!), volim se voziti javnim prijevozom makar ga mrzim čekati, volim slušati muziku na slušalicama na najjače i izlaziti van među totalno nepoznate ljude.

Bliže nam se i blagdani (siguran znak vam je Coca Colina božićna reklama na tvu!) što znači da ću morati doma, a to me nimalo ne veseli. Nadam se putovanju u Njemačku tako da ne moram trpiti starce onih blaženih 15ak dana.

To bi uglavnom bilo to, do sljedećeg pisanja (računajte da će mi trebati par mjeseci), ostanite prpošni i veseli, a ako niste, potrudite se to biti.
Ili budite truli i depresivni, kao da je bitno.


| 00:07 | Komentari (0) | On/Off | Print | # |



utorak, 18.05.2010.
Da nisam nedavno napunila 19 godina nebi ni došla na vlastiti blog.
Imala sam potrebu promijenit tu informaciju u boxu sa strane.

To je tako ružan broj. 19.
Ni 18 ni 20. Kada bolje razmislim nikad nisam upoznala osobu koja ima 19 godina.
Znam, zvuči čudno, ali tako je.

Kako sam proslavila? Kao i svake godine. Išla na susret bikera, slušala rock koncert do 5 ujutro i prespavala slijedeći dan.
Sramotna je činjenica da se za vlastiti rođendan NIKADA ne napijem, ali zato za nečiji se toliko uništim da me poslije tjedan dana sram izaći iz kuće.

Pokloni? Who cares. Nisam ništa tražila.
Pomalo me već živcira što me stara opsjeda vikendima i davi me time.
Ne želim poklon, napravi mi jebenu tortu i gotovo.
Ne tražim previše.

Uostalom, ono što želim mi ni ne može kupiti. Mislim na mjesto na filozofskom fakultetu.

Kad smo već kod fakulteta, napokon sam se prijavila.
Zamisli ti lažljivih govana, kao pisanjem državne mature više neće biti potrebno pisati prijamne ispite.
Kurac na sir, važno da sam ja iskeširala 750 kuna ilitiga 100 eura SAMO da bi se prijavila na faks, a to mi uopće ne garantira da ću ja upast.
O pička li vam materina korupcijska.

No da, dosta.
Danas je za mene službeno završila srednja škola. Fakjea.
Falit će mi.

Ma koga ja lažem. Hah!

| 18:48 | Komentari (7) | On/Off | Print | # |